Dobre ograde čine dobre susjede - reakcija vlade na cyber kriminal i razvoj tehnologije i interneta
Uvod
Neki od vas verovatno znaju da iz hobija objavljujem knjige u prevodu sa istočnoevropskih jezika na engleski i holandski – https://glagoslav.com. Jedna od mojih nedavnih publikacija je knjiga koju je napisao istaknuti ruski advokat Anatolij Kučerena, koji je u Rusiji vodio slučaj Snoudena. Autor je napisao knjigu zasnovanu na istinitoj priči svog klijenta Edvarda Snoudena – Vrijeme hobotnice, koja je postala osnova za scenario nedavno objavljenog holivudskog filma “Snowden” u režiji Olivera Stonea, istaknutog američkog filmskog reditelja.
Edward Snowden je postao nadaleko poznat kao zviždač, koji je novinarima odavao veliku količinu povjerljivih informacija o "špijunskim aktivnostima" CIA-e, NSA i GCHQ. Film, između ostalog, prikazuje korištenje programa 'PRISM', putem kojeg bi NSA mogla presresti telekomunikacije u velikom obimu i bez prethodnog, individualnog sudskog odobrenja. Mnogi ljudi će ove aktivnosti vidjeti kao daleke i opisati ih kao prikaz američkih scena.
Pravna realnost u kojoj živimo pokazuje suprotno. Ono što mnogi ne znaju je da se slične situacije događaju češće nego što mislite. Čak iu Holandiji. Naime, 20. decembra 2016. Predstavnički dom Holandije usvojio je prilično osjetljiv nacrt zakona “Computercriminaliteit III” (“Cybercrime III”).
Computercriminaliteit III
Zakon o Computercriminaliteit III, koji holandski Senat još treba da usvoji i za koji se mnogi već mole za njegov neuspeh, ima za cilj da istražnim službenicima (policija, Kraljevsko oružništvo, pa čak i specijalni istražni organi kao što je FIOD) da mogućnost da istražiti (tj. kopirati, promatrati, presresti i učiniti nedostupnim informacije o) 'automatiziranim operacijama' ili 'kompjuterskim uređajima' (za laike: uređaji kao što su kompjuteri i mobilni telefoni) u cilju otkrivanja teškog kriminala.
Prema vladi, pokazalo se neophodnim dati istražnim službenicima mogućnost da – otvoreno rečeno – špijuniraju svoje građane jer su moderna vremena učinila da kriminal postaje teško ući u trag zbog sve veće digitalne anonimnosti i enkripcije podataka. U obrazloženju objavljenom u vezi s prijedlogom zakona, koji je velika knjiga od 114 stranica, teško čitljiva, opisano je pet ciljeva na osnovu kojih se mogu koristiti istražna ovlaštenja:
- Uspostavljanje i bilježenje određenih detalja računalnog uređaja ili korisnika, kao što su identitet ili lokacija: konkretnije, to znači da istražni službenici mogu potajno pristupiti računarima, ruterima i mobilnim telefonima kako bi dobili informacije poput IP adrese ili IMEI broja.
- Snimanje podataka pohranjenih u računalnom uređaju: istražni službenici mogu zabilježiti podatke koji su potrebni kako bi se utvrdila istina i razriješio teški zločin. Čovjek može razmišljati o snimanju slika dječije pornografije i detalja o prijavi za zatvorene zajednice.
- Čini nepristupačne podatke: postat će moguće učiniti podaci kojima je zločin počinjen nepristupačnim kako bi se zaustavio zločin ili sprečili budući zločini. Prema obrazloženju, na ovaj način bi trebalo postati moguće boriti se protiv botneta.
- Izvršenje naloga za presretanje i snimanje (povjerljivih) komunikacija: pod određenim uvjetima postat će moguće presretanje i snimanje (povjerljivih) informacija sa ili bez suradnje davatelja komunikacijske usluge.
- Izvršenje naloga za sistematsko posmatranje: istražni službenici dobit će mogućnost utvrđivanja lokacije i praćenja kretanja osumnjičenog, moguće daljinskim instaliranjem posebnog softvera na kompjuterizirani uređaj.
Osobe koje vjeruju da se ova ovlaštenja mogu koristiti samo u slučaju sajber kriminala bit će razočarane. Istražna ovlaštenja navedena u prvoj i posljednje dvije tačke kao što je gore opisano, mogu se primijeniti u slučaju krivičnih djela za koja je dozvoljen privremeni pritvor, što se svodi na krivična djela za koja je zakon određuje minimalnu kaznu od 4 godine.
Istražna ovlaštenja vezana za drugi i treći cilj mogu se koristiti samo u slučaju krivičnih djela za koja je zakonom propisana minimalna kazna od 8 godina. Osim toga, opšti nalog u vijeću može ukazivati na krivično djelo, koje je počinjeno automatiziranom operacijom za koju je od očiglednog društvenog značaja da se zločin okonča, a počinioci procesuiraju. Srećom, prodiranje automatiziranih operacija može se odobriti samo u slučaju da osumnjičeni koristi uređaj.
Pravni aspekti
Kako je put do pakla popločen dobrim namjerama, pravilan nadzor nikad nije suvišan. Istražna ovlaštenja odobrena prijedlogom zakona mogu se vršiti tajno, ali zahtjev za primjenom takvog instrumenta može podnijeti samo tužilac. Potrebna je prethodna dozvola nadzornog sudije, a „Centrale Toetsingscomcomee“ Službe javnog tužilaštva procjenjuje namjeravanu uporabu instrumenta. Uz to, kao što je ranije spomenuto, postoji općenito ograničenje primjene ovlasti na zločine s minimalnom kaznom od 4 ili 8 godina. U svakom slučaju, moraju se ispuniti zahtjevi proporcionalnosti i supsidijarnosti, kao i materijalni i proceduralni zahtjevi.
Ostale novosti
Sada je razgovarano o najznačajnijem aspektu zakona Computercriminaliteit III. Međutim, primjetio sam da većina medija, u svom krizi nevolje, zaboravlja da razgovara o dvije dodatno važne teme zakona. Prvi je da će prijedlog zakona također uvesti mogućnost korištenja 'mamaca mamaca' kako bi se pronašlo 'mladoženje'. Groomers se mogu vidjeti kao digitalna verzija dječaka zaljubljenih; digitalno pretražujući seksualni kontakt sa maloljetnicima. Nadalje, lakše će se procesuirati protiv primatelja ukradenih podataka i lažnih prodavača koji se suzdrže od isporuke robe ili usluga koje nude putem interneta.
Prigovor na račun Computercriminaliteit III
Predloženi zakon potencijalno predstavlja veliku invaziju na privatnost holandskih građana. Obim zakona je beskrajno širok. Mogu se sjetiti mnogo zamjerki, među kojima je izbor i činjenicu da kada se gleda ograničenje na krivična djela sa minimalnom kaznom od 4 godine, odmah se pretpostavlja da to vjerovatno predstavlja razumnu granicu i da će uvijek uključivati krivična djela koja su neoprostivo teška. Međutim, osoba koja namerno sklopi drugi brak i odbije da obavesti drugu stranu, već može biti osuđena na 6 godina zatvora.
Osim toga, može se dogoditi da se osumnjičeni na kraju pokaže nevin. Zatim su detaljno ispitani ne samo njegovi ili njeni detalji, već vjerovatno i detalji drugih koji nisu imali nikakve veze sa zločinom koji na kraju nije počinjen. Na kraju krajeva, kompjuteri i telefoni su 'par excellence' koji se koriste za kontaktiranje prijatelja, porodice, poslodavaca i bezbroj drugih. Osim toga, upitno je da li lica odgovorna za odobravanje i nadzor zahtjeva na osnovu prijedloga zakona imaju dovoljno stručnog znanja za propisnu procjenu zahtjeva.
Ipak, takvo zakonodavstvo gotovo da izgleda kao nužno zlo u današnje vrijeme. Gotovo svi su se nekada morali suočiti s internet prevarama i tenzije imaju tendenciju da postanu enormno visoke kada je neko kupio lažnu kartu za koncert preko internetskog tržišta. Štaviše, niko se nikada ne bi nadao da će njegovo ili njeno dete doći kontakt sa nejasnom figurom tokom njegovog ili njenog svakodnevnog pregledavanja. Ostaje pitanje da li je predlog zakona Computercriminaliteit III, sa svojim širokim mogućnostima, pravi put.
zaključak
Čini se da je račun Computercriminaliteit III postao pomalo nužno zlo. Predlog zakona pruža istražnim organima opsežan stupanj moći da dobiju pristup kompjuterizovanim delima osumnjičenih. Za razliku od slučaja u vezi sa Snowden-ovim aferom, zakon pruža znatno veće mjere zaštite. Međutim, još je upitno jesu li ove zaštitne mjere dovoljne da se izbjegne nerazmjerno upadanje u privatnost nizozemskih građana i u najgorem scenariju da se spriječi afera „Snowden 2.0”.