Priznavanje i izvršenje ruske presude o uništenju

U mnogim nacionalnim i međunarodnim trgovinskim ugovorima često se organiziraju arbitraže za rješavanje poslovnih sporova. To znači da će slučaj biti dodijeljen arbitru umjesto sucu nacionalnog suda. Za provedbu arbitražne presude koja je dovršena, potrebno je da sudac zemlje primjene osigura egzekvaturu. Exequatur podrazumijeva priznavanje arbitražne presude i jednaka je pravnoj presudi koja se može izvršiti ili izvršiti. Pravila za priznavanje i izvršenje strane presude uređena su Njujorškom konvencijom. Ovu konvenciju usvojila je diplomatska konferencija Ujedinjenih nacija 10. juna 1958. u New Yorku. Konvencija je prvenstveno zaključena radi reguliranja i olakšavanja postupka priznavanja i izvršenja strane pravne presude između država ugovornica.

Trenutno, njujorška konvencija ima 159 državnih stranaka.

Kad je u pitanju priznavanje i izvršenje na temelju člana V (1) Njujorške konvencije, sucu je u izuzetnim slučajevima dozvoljeno diskrecijsko ovlaštenje. U načelu, sucu nije dopušteno ispitivanje ili ocjenjivanje sadržaja pravne presude u slučajevima priznavanja i izvršenja. Međutim, postoje izuzeci u odnosu na ozbiljne naznake bitnih nedostataka pravne presude, tako da se ona ne može smatrati pravičnim suđenjem. Druga iznimka od ovog pravila primjenjiva je ako je dovoljno uvjerljiva da bi u slučaju poštenog suđenja također dovela do uništenja pravne presude. Sljedeći važan slučaj Visokog vijeća ilustrira u kojoj se mjeri iznimka može koristiti u svakodnevnoj praksi. Glavno je pitanje može li arbitražna presuda uništena od strane ruskog pravnog suda ipak proći postupak priznavanja i izvršenja u Nizozemskoj.

Priznavanje i izvršenje ruske presude o uništenju

Slučaj je o ruskom pravnom licu koje je međunarodni proizvođač čelika koji se zove OJSC Novolipetsky Metalurgijski Kombinat (NLMK). Proizvođač čelika najveći je poslodavac ruske regije Lipetsk. Većinu akcija kompanije ima ruski biznismen VS Lisin. Lisin je i vlasnik prekrcajnih luka u Sankt Peterburgu i Tuapseu. Lisin zauzima visoku poziciju u ruskoj državnoj kompaniji United Shipbuilding Corporation, a posjeduje i interese u ruskoj državnoj kompaniji Freight One, koja je željeznička kompanija. Na osnovu Ugovora o kupovini, koji uključuje arbitražni postupak, obje strane su se složile o kupovini i prodaji NLMK-ovih dionica Lisina NLMK-u. Nakon spora i kašnjenja u otplati kupoprodajne cijene u ime NLKM-a, Lisin odlučuje da predmet pokrene pred Međunarodnim trgovačkim arbitražnim sudom pri Privrednoj komori Ruske Federacije i zahtijeva plaćanje otkupne cijene dionica, a prema navedenom njemu 14,7 milijardi rubalja. NLMK navodi u svoju obranu da je Lisin već primio predujam što znači da se iznos kupoprodajne cijene promijenio u 5,9 milijardi rubalja.

Ožujka 2011. protiv Lisina je pokrenut krivični postupak zbog sumnje na prijevaru u sklopu transakcija s dionicama NLMK-a, kao i zbog sumnje u zabludu Arbitražnog suda u slučaju protiv NLMK. Međutim, žalbe nisu dovele do krivičnog gonjenja.

Arbitražni sud, gde je predmet između Lisina i NLMK-a doveden do presude, osudio je NLMK da plati preostali iznos kupoprodajne cene u iznosu od 8,9 rubalja i odbio originalne tužbe obe strane. Kupovna cijena naknadno se izračunava na osnovu polovine otkupne cijene od strane Lisina (22,1 milijardi rubalja) i izračunate vrijednosti od NLMK (1,4 milijarde rubalja). S obzirom na avansno plaćanje, sud je NLMK osudio na 8,9 milijardi rubalja. Žalba na odluku Arbitražnog suda nije moguća i NLMK je tvrdio, na osnovu prethodnih sumnji na prijevaru koju je počinio Lisin, za uništavanje arbitražne presude Arbitražnog suda grada Moskve. Taj zahtev je dodeljen i arbitražna presuda se uništava.

Lisin to neće podnijeti i želi slijediti nalog za očuvanje dionica koje NLMK drži u vlastitom kapitalu NLMK international BV-a u Amsterdamu. Uništavanje ove presude onemogućilo je sprovođenje naloga za očuvanje u Rusiji. Stoga je Lisin zahtjev za priznavanje i provođenje arbitražne presude. Njegov zahtev je odbijen. Na osnovu njujorške konvencije uobičajeno je da nadležni organ zemlje čiji je pravosudni sistem arbitražna presuda zasnovan (u ovom slučaju ruski obični sudovi) odlučuje u okviru nacionalnog zakona o destrukciji arbitražnih presuda. U načelu, sudu izvršenja nije dopušteno da ocjenjuje ove arbitražne presude. Sud u interlokutnom postupku smatra da arbitražnu presudu nije moguće izvršiti, jer je više ne postoji.

Protiv te presude Lisin je uložio žalbu na Apelacioni sud u Amsterdamu. Sud smatra da u principu uništena arbitražna presuda obično ne uzima u obzir za bilo kakvo priznavanje i izvršenje, osim ako nije izniman slučaj. Izuzetan je slučaj ako postoje snažni pokazatelji da presudi ruskih sudova nedostaju bitne nedostatke, tako da se to ne bi moglo smatrati fer suđenjem. Apelacioni sud u Amsterdamu ovaj konkretni slučaj ne smatra izuzetkom.

Protiv te presude Lisin je uložio žalbu касаžno. Prema Lisinu, sud takođe nije uvažio diskreciono ovlaštenje dodijeljeno sudu na osnovu člana V (1) (e) koji ispituje može li inostrana presuda o uništavanju poništiti postupak izvršenja arbitražne presude u Holandiji. Visoko vijeće uporedilo je izvornu englesku i francusku verziju teksta Konvencije. Čini se da obje verzije sadrže različito tumačenje koje se tiče diskrecijske moći dodijeljene sudu. Engleska verzija članka V (1) (e) navodi sljedeće:

  1. Priznavanje i izvršenje presude može se odbiti, na zahtjev stranke protiv koje se poziva, samo ako ta stranka dostavi nadležnom tijelu gdje se traži priznanje i izvršenje, dokaz da:

(...)

  1. e) Odluka još nije postala obvezujuća za stranke ili ju je izdvojilo ili suspendovalo nadležno tijelo zemlje u kojoj je, ili po zakonu čija je odluka donesena. "

Francuska verzija članka V (1) (e) navodi sljedeće:

„1. La izviđanje i izricanje presude ne seront refusées, ako su potrebni zahtjevi za prijavu, mora se zatražiti, trebate dobiti četvorostruku uslugu i platiti se za izviđanje i izvođenje zahtjeva za traženje:

(...)

  1. e) Ako je kazna ne postoji, obavezno napunite sve obrasce za naplatu novca ili ih obustavite ili suspendujete ako ne nadležno za slučaj da vam se isplati, a da ne dopustite da dugujete, a da kaznite nešto drugo. “

Diskrecijska moć engleske verzije („može biti odbijena“) izgleda šira od francuske verzije („ne seront refusées que si“). Visoko vijeće je u drugim izvorima pronašlo mnogo različitih interpretacija o ispravnoj primjeni konvencije.

Visoko vijeće pokušava razjasniti različita tumačenja dodavanjem vlastitih tumačenja. To znači da se diskrecijsko ovlaštenje može primijeniti samo kad postoji osnova za odbijanje prema Konvenciji. U ovom se slučaju radilo o osnovu za odbijanje koji se odnosio na "uništavanje arbitražne presude". Na Lisinu je da dokaže na osnovu činjenica i okolnosti da je osnova za odbijanje neosnovana.

Visoko vijeće u potpunosti dijeli mišljenje Apelacionog suda. Po Visokom sudu može postojati samo poseban slučaj kada se uništenje arbitražnog rješenja temelji na osnovama koje ne odgovaraju razlozima odbijanja iz članka V (1). Iako je holandski sud dobio diskreciono ovlaštenje u slučaju priznanja i izvršenja, u ovom konkretnom slučaju još uvijek ne traži presudu o uništavanju. Prigovor Lisina nema šanse da uspije.

Ova presuda Visokog vijeća daje jasno tumačenje na koji način članak V (1) njujorške konvencije treba tumačiti u slučaju diskrecijske moći dodijeljene sudu tijekom priznavanja i izvršenja presude o uništenju. To ukratko znači, samo u pojedinim slučajevima može se prevladati uništenje presude.

Udio