Priznavanje i izvršenje ruske presude o uništenju

U mnogim nacionalnim i međunarodnim trgovinskim ugovorima često imaju tendenciju da organizuju arbitražu radi rješavanja poslovnih sporova. To znači da će slučaj biti dodijeljen arbitru umjesto sucu nacionalnog suda. Da bi se provedba arbitražne odluke dovršila, potrebno je da sudija države provedbe pruži egzekvaturu. Exequatur podrazumijeva priznavanje arbitražne presude i jednako pravnoj presudi može se izvršiti ili izvršiti. Pravila za priznavanje i izvršenje strane presude uređena su New York Convention-om. Ovu konvenciju usvojila je diplomatska konferencija Ujedinjenih nacija 10. juna 1958. u New Yorku. Ova konvencija je prvenstveno zaključena da reguliše i olakša postupak priznavanja i izvršenja strane pravne presude između država ugovornica.

Trenutno, njujorška konvencija ima 159 državnih stranaka.

Kada je riječ o priznanju i izvršenju na osnovu člana V (1) Njujorške konvencije, sudija može imati diskreciono pravo u izuzetnim slučajevima. U principu, sudiji nije dozvoljeno da ispituje ili procjenjuje sadržaj pravne presude u predmetima koji se odnose na priznavanje i izvršenje. Međutim, postoje izuzeci u odnosu na ozbiljne indikacije bitnih nedostataka pravne presude, tako da se ona ne može smatrati pravičnim suđenjem. Još jedan izuzetak od ovog pravila primjenjiv je ako je dovoljno vjerovatno da bi u slučaju poštenog suđenja to također dovelo do uništavanja pravne presude. Sljedeći važan slučaj Visokog vijeća ilustrira u kojoj mjeri se izuzetak može koristiti u svakodnevnoj praksi. Glavno je pitanje može li arbitražna odluka koju je ruski pravni sud uništio još uvijek moći proći postupak priznavanja i izvršenja u Holandiji.

Priznavanje i izvršenje ruske presude o uništenju

Slučaj se odnosi na rusko pravno lice koje je međunarodno djelujući proizvođač čelika pod nazivom OJSC Novolipetsky Metallurgichesky Kombinat (NLMK). Proizvođač čelika je najveći poslodavac u ruskoj regiji Lipeck. Većina akcija kompanije je u vlasništvu ruskog biznismena VS Lisina. Lisin je takođe vlasnik pretovarnih luka u Sankt Peterburgu i Tuapseu. Lisin zauzima visoku poziciju u ruskoj državnoj kompaniji United Shipbuilding Corporation, a takođe ima interese i u ruskoj državnoj kompaniji Freight One, koja je železnička kompanija. Na osnovu Ugovora o kupoprodaji, koji uključuje arbitražni postupak, obje strane su se dogovorile o kupovini i prodaji NLMK-ovih dionica Lisina NLMK-u. Nakon spora i zakašnjelih uplata kupoprodajne cijene u ime NLKM-a, Lisin odlučuje da stvar iznese pred Međunarodni trgovinski arbitražni sud pri Trgovinsko-industrijskoj komori Ruske Federacije i zahtijeva plaćanje otkupne cijene dionica, koja je prema njemu 14,7 milijardi rubalja. NLMK u svojoj odbrani navodi da je Lisin već primio akontaciju, što znači da se iznos kupoprodajne cijene promijenio u 5,9 milijardi rubalja.

Ožujka 2011. protiv Lisina je pokrenut krivični postupak zbog sumnje na prijevaru u sklopu transakcija s dionicama NLMK-a, kao i zbog sumnje u zabludu Arbitražnog suda u slučaju protiv NLMK. Međutim, žalbe nisu dovele do krivičnog gonjenja.

Arbitražni sud, gde je predmet između Lisina i NLMK-a doveden do presude, osudio je NLMK da plati preostali iznos kupoprodajne cene u iznosu od 8,9 rubalja i odbio originalne tužbe obe strane. Kupovna cijena naknadno se izračunava na osnovu polovine otkupne cijene od strane Lisina (22,1 milijardi rubalja) i izračunate vrijednosti od NLMK (1,4 milijarde rubalja). S obzirom na avansno plaćanje, sud je NLMK osudio na 8,9 milijardi rubalja. Žalba na odluku Arbitražnog suda nije moguća i NLMK je tvrdio, na osnovu prethodnih sumnji na prijevaru koju je počinio Lisin, za uništavanje arbitražne presude Arbitražnog suda grada Moskve. Taj zahtev je dodeljen i arbitražna presuda se uništava.

Lisin to neće podnijeti i želi slijediti nalog za očuvanje dionica koje NLMK drži u vlastitom kapitalu NLMK international BV-a u Amsterdamu. Uništavanje ove presude onemogućilo je sprovođenje naloga za očuvanje u Rusiji. Stoga je Lisin zahtjev za priznavanje i provođenje arbitražne presude. Njegov zahtev je odbijen. Na osnovu njujorške konvencije uobičajeno je da nadležni organ zemlje čiji je pravosudni sistem arbitražna presuda zasnovan (u ovom slučaju ruski obični sudovi) odlučuje u okviru nacionalnog zakona o destrukciji arbitražnih presuda. U načelu, sudu izvršenja nije dopušteno da ocjenjuje ove arbitražne presude. Sud u interlokutnom postupku smatra da arbitražnu presudu nije moguće izvršiti, jer je više ne postoji.

Protiv te presude Lisin je uložio žalbu na Apelacioni sud u Amsterdamu. Sud smatra da u principu uništena arbitražna presuda obično ne uzima u obzir za bilo kakvo priznavanje i izvršenje, osim ako nije izniman slučaj. Izuzetan je slučaj ako postoje snažni pokazatelji da presudi ruskih sudova nedostaju bitne nedostatke, tako da se to ne bi moglo smatrati fer suđenjem. Apelacioni sud u Amsterdamu ovaj konkretni slučaj ne smatra izuzetkom.

Protiv te presude Lisin je uložio žalbu касаžno. Prema Lisinu, sud takođe nije uvažio diskreciono ovlaštenje dodijeljeno sudu na osnovu člana V (1) (e) koji ispituje može li inostrana presuda o uništavanju poništiti postupak izvršenja arbitražne presude u Holandiji. Visoko vijeće uporedilo je izvornu englesku i francusku verziju teksta Konvencije. Čini se da obje verzije sadrže različito tumačenje koje se tiče diskrecijske moći dodijeljene sudu. Engleska verzija članka V (1) (e) navodi sljedeće:

  1. Priznavanje i izvršenje presude može se odbiti, na zahtjev stranke protiv koje se poziva, samo ako ta stranka dostavi nadležnom tijelu gdje se traži priznanje i izvršenje, dokaz da:

(...)

  1. e) Odluka još nije postala obvezujuća za stranke ili ju je izdvojilo ili suspendovalo nadležno tijelo zemlje u kojoj je, ili po zakonu čija je odluka donesena. "

Francuska verzija članka V (1) (e) navodi sljedeće:

„1. Izviđanje i izvršenje kazne ne seront refusées, sur requête de la partie contre laquelle elle est invoquée, que si cette partie fournit à l'autorité compétente du pays où la izviđanje i l'izvršavanje po zahtevima:

(...)

  1. e) Que la rečenica n'est pas encore devenue duligatoire for les party ou a été poništava ili suspenduje po neovlašćeni autoritet za plaćanje dans lequel, ou d'après la loi duquel, la kaznu ete rendue.

Diskreciono pravo engleske verzije („može se odbiti“) čini se šire od francuske verzije („ne seront refusées que si“). Visoko vijeće je u drugim izvorima pronašlo mnoštvo različitih tumačenja o ispravnoj primjeni konvencije.

Visoko vijeće pokušava razjasniti različita tumačenja dodavanjem vlastitih tumačenja. To znači da se diskrecijsko ovlaštenje može primijeniti samo kad postoji osnova za odbijanje prema Konvenciji. U ovom se slučaju radilo o osnovu za odbijanje koji se odnosio na "uništavanje arbitražne presude". Na Lisinu je da dokaže na osnovu činjenica i okolnosti da je osnova za odbijanje neosnovana.

Visoko vijeće u potpunosti dijeli stav Apelacionog suda. Prema Višem sudu može postojati poseban slučaj samo kada se uništavanje arbitražne presude temelji na osnovama koje ne odgovaraju osnovama odbijanja člana V (1). Iako je holandskom sudu dodijeljena diskreciona ovlast u slučaju priznavanja i izvršenja, on još uvijek ne podnosi zahtjev za presudu o uništenju u ovom konkretnom slučaju. Prigovor koji je uputio Lisin nema šanse da uspije.

Ova presuda Visokog vijeća daje jasno tumačenje na koji način članak V (1) njujorške konvencije treba tumačiti u slučaju diskrecijske moći dodijeljene sudu tijekom priznavanja i izvršenja presude o uništenju. To ukratko znači, samo u pojedinim slučajevima može se prevladati uništenje presude.

Udio